Sve ispričane i neispričane priče leže duboko u našoj kolektivnoj svesti i mogu da od običnog dana naprave čaroliju. Kao sunčev zrak koji nam obasja ono što nikada ranije nismo videli. I mi se zaljubimo. Olako i čarobno. U reku, u oko, u priču, u mesto, u tvrđavu.

Nedelja, 12. maj. U autobus su se smestili najširi osmesi, najraspevaniji glasovi hora „Mogu, dođi da vidiš“, oni koji nam veruju i oni koji su nas tog dana upoznali. Nalik bremenskim muzikantima, prijatelji Univerziteta za treće doba krenuli su na još jedan put. Do mesta gde je Dunav najširi, gde srednjovekovni zamak priča legende u tihom razgovoru sa golubovima, do isposnice pustinjaka Svetog Zosima.

Praćeni suncem i zvucima harmonike, stigli smo do manastira koji je, po predanju, zadužbina kosovskog junaka Miloša Obilića. Manastir Tumane – podignut kao pokušaj Miloša Obilića da se iskupi za nehotično ubistvo pustinjaka Svetog Zosima, baš na mestu gde je, noseći ga u dvor da mi izvida ranu, svetac Zosim poželeo da ga spusti, rekavši: „Tu ma mani i pusti me da umrem“. I tako Tumane traje vekovima, rušen i obnavljan tri puta, svedočanstvo istorije braničevskog kraja, ali i mesto koje, po verovanjima, isceljuje rane vernicima koji dolaze na hodočašće.

Praznik Sveti Vasile Ostroški je u nedelju okupio brojne vernike, tako da se deo naših putnika stopio sa ljudima koji su slušali liturgiju i manastirsku povest, jedan deo je svoje zadovoljstvo pronašao u malom restoranu pored reke, gde se služe domaći proizvodi i gde svako plaća onoliko koliko može, a deo se uputio kroz šumu, do mesta gde je, u pećini, svoje dane provodio Sveti Zosim.

Nakon obilaska manastirskog kompleksa, uputili smo se ka Golubačkoj tvrđavi. Osećaju da smo otputovali daleko kroz vreme i prostor, doprineli su, pre svega, renovirana Tvrđava, koja iz daljine izgleda kao da je crtana rukom veštog slikara da bi ilustrovala neku bajku i Dunav koji u ovom delu podseća na more.

Tačno poreklo srednjovekovnog grada Golupca nije utvrđeno, ali se zasigurno zna da je tvrđava od svog nastanka predstavljala granični bedem i da je kao takva bila veoma bitna svim osvajačima. Devet kula povezanih bedemima, „Šešir palata“ i stena na sredini reke nazvana „Baba-kaj“, što na turskom znači „pokaj se“, ukazuju na mogućnost da je ime asocijacija na tužnu sudbinu lepe Golubane, devojke koja je volela lokalnog mladića i koja nije mogla da se privoli na ljubav turskog paše, pa je zato stradala vezana za stenu, gledajući u svoj grad.

Nošeni probuđenim emocijama, ostatak dana proveli smo na Srebrnom jezeru. Ovo može da znači samo jedno, dobar ručak u restoranu Jedro i muziku s kojom, čini se, tog dana nismo ni prestajali. Ali da postoji pesma u koju naše iskustvo može da se pretoči ili slika, koju smo poneli u srcu, u njoj bi svakako bilo jedno drvo, mace koje lete i prave dodatne leptiriće u stomaku, zalazak koji se okupao u jezeru, čudna neka družina sa starom harmonikom i šeretskim osmehom našeg muzičara Vladimira Arackog.

Jeste, Aracki, baš onako kako si preneo reči Duška Trifunovića:

„Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće. Grešio i za vas, koji niste smeli, pa sad deo moga greha niko neće, a ne bih ga dao ni kada biste hteli“…